Mnoga djeca danas nisu sposobna sjediti na miru, što je poremećaj koji nas sam po sebi ne bi trebao suviše uznemirivati. No, uz to najčešće ide i manjak pozornosti, razdražljivost, nizak prag tolerancije na frustraciju, nedostatak smisla za red, često laganje, izražena sklonost alergijama. Često je nemoguće sa sigurnošću razabrati jesu li te pojave uzroci, posljedice ili samo popratni simptomi nesposobnosti sjedenja na miru
o, važno je da te pojave postoje i da mogu stvarati ozbiljne probleme samome djetetu, roditeljima i nastavnicima, a često se pojavljuju usporedo s poremećajima u učenju. Kod takva gomilanja poremećaja govori se o hiperkinetičkom sindromu (HKS), kod kojeg je u svakom slučaju posrijedi stupanj bolesti, a u najmanju ruku teške hendikepiranosti. To se očituje kao hipoativnost (regresivan, depresivan, introvertan) ili kao hiperaktivnost (agresivan, ekstrovertan), a hipoaktivnost se često ni ne primjećuje.
Hipoaktivnost - simptom iscrpljenosti
Simptomi svojstveni hipoaktivnom djetetu: neupadljivo, naizgled vrlo mirno, plašljivo i plačljivo, u nutrini uskomešano i neusredotočeno dijete, autsajdersko ponašanje, nedruštvenost, niska razina samopouzdanja, veliki poremećaji u učenju, neobjašnjiva potpuna rastrojenost
Obično se ovaj sindrom ne prepoznaje kod djece i stoga se zanemaruje, iznosi Friedrich Klammrodt u svojoj knjizi 'Prehrana i poremećaji u ponašanju' . Takva djeca, najčešće djevojčice, na prvi su pogled mirna i uravnotežena.
Međutim, ona su zapravo plašljiva, u svojoj nutrini veoma nemirna i krajnje neusredotočena. Nastava u školi često prolazi mimo njih i u nekim predmetima mogu potpuno zakazati i teško shvaćaju neke stvari. Osim toga, pojavljuje se i bezrazložan strah od druge djece, autsajderstvo i često plakanje.
Hiperaktivost - obrambena reakcija
Djeca sa sindrom hiperaktivnosti izazivaju pozornost okoline svojim ponašanjem. Glavna obilježja hiperaktivnosti dobro su poznata i većini laika jer se kod takve djece odmah zapaža nemir.
Najvažnije osobine hiperaktivnog djeteta: nemirna su, nervozna, moraju sve dirati, govore bez prestanka, nemaju pozornost, sve započnu, a ništa ne dovrše, nestrpljiva, nepredvidljiva, razdražljiva, imaju rušilački bijes, ometaju i napadaju drugu djecu, teško podnose prijekore i razočaranja, nepristupačna su, imaju nagle promjene raspoloženja, pretjerano reagiraju na događaje, imaju poteškoće u motorici, teško svladavaju gradivo, neoprezna su, neuredna i žale se na dosadu
Takva djeca su sklona ometanju nastave, često se svađaju i tuku, a ako su izrazito agresivna i bijesna, druga ih djeca izbjegavaju. Čak i njihovi roditelji postaju autsajderi jer se sa dvojim djetetom više ne mogu nigdje pojaviti i još slušaju prodike kako ne znaju odgojiti dijete. Većina hiperkativaca, iako je krajnje nervozna, ipak zna biti posve miroljubiva.
Bilo bi nerazborito i opasno poremećaje u ponašanju suzbijati strogim kaznama ili sličnim mjerama, tvrdi Klammrodt. Poremećaj se tako silom potiskuje prema unutra, a unutrašnja napetost i dalje raste. Ne može se, naravno, ni dopustiti djeci sa SSP-om da nekontrolirano daju oduška svom nemiru ili agresivnosti.
Ako u početku ne uspijevamo ukloniti uzroke takva ponašanja, moramo djeci postaviti jasne granice te im, što je najvažnije, ponuditi prilike i mogućnosti da zadovolje svoj nagomilani nagon za kretanjem i aktivnošću na neki društveno prihvatljiv način.
fimg]
http://www.tportal.hr/2005/04/24/0039007.19.jpg[/img]Kod hipoaktivaca je malo teže jer se njihovi problemi teže uočavaju. Svoju agresivnost ne usmjeravaju na vanjski svijet, već protiv samih sebe, a unutrašnje napetosti se tako samo povećavaju. Ta djeca zbog problema s učenjem često završe u specijalnim školama za djecu s teškoćama u učenju, no ona općenito znatno više pate od SSP-a i a tjelesno su manje zdrava i izdržljiva od hiperaktivaca.